Bilo jednom jedno
kraljevstvo. Veliko, lijepo. Priče kažu da su njime vladali banovi, kraljice i
kraljevi, da su se u njemu kovali zlatnici i mačevi. Priča kaže jer mnogo više
od priče i nije ostalo. Nekako se dogodilo da su slikarski kistovi zaboravili
naslikati lica vladara, dragocjeni predmeti koji su svjedočili o moći i ugledu
kraljevstva raznešeni su po dalekim gradovima.
Ostale su riječi
uklesane u kamen šutljivih spomenika i riječi koje su se, žive i neumorn,e
ostavljale u baštinu onima koji su dolazili godinama poslije.
Djeca u našoj
zemlji pokušala su izvući mač iz kamena i skoro da nema dječaka ili
djevojčice koji ne znaju priču o kralju Arturu. Kraljevski gradovi u drugim se
zemljama obnavljaju, čuvaju, oživljavaju tako što se u njima priređuju razni
kulturni događaji. Jedan takav posjetila sam ljetos. Dvorac grofova celjskih. Prvo
sam se nauživala pogleda s bedema onda okušala u stvaranju otiska na prastaroj
štampariji o kojoj brine simpatični čovjek odjeven u odijelo Primoža Trubara. U
dvorištu smo zatekli vitezove, dame, žonglere... Toga smo dana dana bili dio jednog davnog vremena. Uživala sam.
Pomislila sam kako bi i moja dječica trebala uživati u jednom ovakvom danu. Razloga je
mnogo. U petom razredu nastavni sadržaji tumače se u bosanskom
srednjovjekovlju u tri konfuzne lekcije u kojima se spominje suviše Stjepana da
bi ih djeca mogla popamtiti.
Onaj drugi, mnogo
važniji, bio je taj da ljudi koji rade s djecom trebaju pronaći načina kako da
otvore prozore kroz koje ta ista djeca mogu pogledati i pomisliti kako i u
njihovoj zemlji ima lijepih krajolika. Mnogo je toga na što i naša djeca mogu
biti ponosna u svojoj zemlji samo im to treba
pokazati.
Tako je nastala
ideja o projektu u kome bismo istraživali srednjovjekovnu Bosnu. Nedostatak
literature primjerene ovome uzrastu više je nego zastrašujući. Zastrašujuće su
i skupine ljudi koje se na internetu otimaju oko zajedničkog naslijeđa. Toliko
mržnje, uvreda, isključivosti nisam vidjela nigdje.
Čak su i akademici
dolazili u sukobe oko tumačenja pojedinih povijesnih činjenica i nazivali jedni
druge što lažljivcima što nekim drugim imenima.
Trebalo je
prosijati iz svega toga zrna koja su nam trebala. Otkrivali smo ih polako.
Kralj je Tvrtko
imao samo petnaest godina kada je postao banom. Kao darove gostima na svom
vjenčanju, iskovao je zlatnike duplo veće od onih duždevih i sultanovih. Danas
se zna sudbina samo jednog zlatnika koji miruje u privatnoj kolekciji nekog
bankara iz Zagreba.
Kako je izgledao
Kulin Ban, Tvrtko, kraljica Katarina...o tome se samo nagađa. Čak i važniji
podaci kao što su počivalište, rodna kuća, vrijeme vladavine bana Kulina nisu
potvrđeni.
Kruna je ostala u
Vatikanu. Jedna pametna djevojčica iz razreda postavila je pitanje čija je to kruna bila? Kraljeva ili kraljičina, budući da je u doba kada je Katarina
bježala od Turaka u Rim već bila kraljica majka a kruna je ostala na glavi
njenog posinka, Stjepana Tomaševića.
Kulinova povelja
pisana je u četiri primjerka. Dva čuva Dubrovnik, jedan je u Rusiji. Tražili smo da nam je vrate, rekli su
da je to dokument koji pripada Slavenima a oni su, također, Slaveni.
- Je li ostalo išta
vrijedno u našoj zemlji?, pitaju me djeca.
Ostali su stećci,
zapravo, ono što nije iskorišteno u gradnji vikendica i zidova jer je klesan
kamen fina građa a ljudi koji ne znaju što čine opasni su čuvari baštine.
Tako smo došli do
odgovora na jedno od pitanja postavljenih na početku- zašto učiti o svemu ovome?
-Kada jednom jedna
ili jedan od vas budu bili ministri kulture...počinjem priču poput učitelja iz Ćopićeve
priče koji ide u planinu po razbojnika.
Taj je razbojnik jednom bio njegov đak i učitelj je riješen dovesti ga u
školske klupe i pokušati mu, ponovno, objasniti što je to na ovome svijetu
dobro, lijepo, dragocjeno.
Valjda će doći vremena u kojima će ti novi ljudi voljeti svoju zemlju i graditi je i
čuvati u vremenima mira, zajedno, kako to kaže Aragorn na vrhu Minas Tiritha. I oni će čuvati svoju baštinu a ne Rusi, Talijani, Austrijanci...
Krug po krug i
vratismo se na riječ.
Riječ čuva više podataka
od muzejskih vitrina. U riječ stane misao, emocija, predanje, trenutak
življenja naših starih. Zato smo sve što smo naučili pokazali na Dan
materinskog jezika.
Progovorile su
kraljice, banovi, kmetovi i vlastelinčići. Nakon povijesnog slova dali smo se u
viteške igre, potragu za blagom , ( tražili smo u školi skrivene predmete:
krunu, stećak, kraljičinu ogrlicu i Tvrtkove zlatnike).
Ispisivali smo
riječi bosančicom i na kraju zaplesali i pogostili se na kraljevskom dvoru, kako
to običaji nalažu.
Cijelu priču
zabilježile su kamere RtvTk pa će emisija o dobrim Bošnjanima biti prikazana na
Dan neovisnosti kao jedna od onih iz serije emisija Put kroz Liliput koje
uređujem, vodim, osmišljavam, montiram...
Gledam fotografije
nasmijane djece, čitam njihove komentare na kraju dana i radosna sam. Slatko
umorna ali radosna.
Nada je probuđena!,
rekao bi Gandalf a ja bih dodala, dobar posao je završen.
Moja djeca,( zovem
tako svu djecu kojima nešto govorim), naučila su da neke stvari pripadaju svima
nama i da ih trebamo dijeliti s ponosom.
Mač se smirio u
kamenu i školski dnevnik otvoren je na novome mjestu.
Ostavili smo duboku
šumu oko Kozograda da šapuće svoje drevne priče o kraljevstvu i ljudima koji
nekad bješe.
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.