U društvu dobrih Bošnjana

Bilo jednom jedno kraljevstvo. Veliko, lijepo. Priče kažu da su njime vladali banovi, kraljice i kraljevi, da su se u njemu kovali zlatnici i mačevi. Priča kaže jer mnogo više od priče i nije ostalo. Nekako se dogodilo da su slikarski kistovi zaboravili naslikati lica vladara, dragocjeni predmeti koji su svjedočili o moći i ugledu kraljevstva raznešeni su po dalekim gradovima.

Ostale su riječi uklesane u kamen šutljivih spomenika i riječi koje su se, žive i neumorn,e ostavljale u baštinu onima koji su dolazili godinama poslije.

Djeca u našoj zemlji pokušala su izvući mač iz kamena i skoro da nema dječaka ili djevojčice koji ne znaju priču o kralju Arturu. Kraljevski gradovi u drugim se zemljama obnavljaju, čuvaju, oživljavaju tako što se u njima priređuju razni kulturni događaji. Jedan takav posjetila sam ljetos. Dvorac grofova celjskih. Prvo sam se nauživala pogleda s bedema onda okušala u stvaranju otiska na prastaroj štampariji o kojoj brine simpatični čovjek odjeven u odijelo Primoža Trubara. U dvorištu smo zatekli vitezove, dame, žonglere... Toga smo dana dana bili dio jednog davnog vremena. Uživala sam.

Pomislila sam kako bi i moja dječica trebala uživati u jednom ovakvom danu. Razloga je mnogo. U petom razredu nastavni sadržaji tumače se u bosanskom srednjovjekovlju u tri konfuzne lekcije u kojima se spominje suviše Stjepana da bi ih djeca mogla popamtiti.

Onaj drugi, mnogo važniji, bio je taj da ljudi koji rade s djecom trebaju pronaći načina kako da otvore prozore kroz koje ta ista djeca mogu pogledati i pomisliti kako i u njihovoj zemlji ima lijepih krajolika. Mnogo je toga na što i naša djeca mogu biti ponosna u svojoj zemlji samo im to treba pokazati.

Tako je nastala ideja o projektu u kome bismo istraživali srednjovjekovnu Bosnu. Nedostatak literature primjerene ovome uzrastu više je nego zastrašujući. Zastrašujuće su i skupine ljudi koje se na internetu otimaju oko zajedničkog naslijeđa. Toliko mržnje, uvreda, isključivosti nisam vidjela nigdje.

Čak su i akademici dolazili u sukobe oko tumačenja pojedinih povijesnih činjenica i nazivali jedni druge što lažljivcima što nekim drugim imenima.

Trebalo je prosijati iz svega toga zrna koja su nam trebala. Otkrivali smo ih polako.

Kralj je Tvrtko imao samo petnaest godina kada je postao banom. Kao darove gostima na svom vjenčanju, iskovao je zlatnike duplo veće od onih duždevih i sultanovih. Danas se zna sudbina samo jednog zlatnika koji miruje u privatnoj kolekciji nekog bankara iz Zagreba.

Kako je izgledao Kulin Ban, Tvrtko, kraljica Katarina...o tome se samo nagađa. Čak i važniji podaci kao što su počivalište, rodna kuća, vrijeme vladavine bana Kulina nisu potvrđeni.

Kruna je ostala u Vatikanu. Jedna pametna djevojčica iz razreda postavila je pitanje čija je to kruna bila? Kraljeva ili kraljičina, budući da je u doba kada je Katarina bježala od Turaka u Rim već bila kraljica majka a kruna je ostala na glavi njenog posinka, Stjepana Tomaševića.

Kulinova povelja pisana je u četiri primjerka. Dva čuva Dubrovnik, jedan je u  Rusiji. Tražili smo da nam je vrate, rekli su da je to dokument koji pripada Slavenima a oni su, također, Slaveni.

- Je li ostalo išta vrijedno u našoj zemlji?, pitaju me djeca.

Ostali su stećci, zapravo, ono što nije iskorišteno u gradnji vikendica i zidova jer je klesan kamen fina građa a ljudi koji ne znaju što čine opasni su čuvari baštine.

Tako smo došli do odgovora na jedno od pitanja postavljenih na početku- zašto učiti o svemu ovome?

-Kada jednom jedna ili jedan od vas budu bili ministri kulture...počinjem priču poput učitelja iz Ćopićeve priče  koji ide u planinu po razbojnika. Taj je razbojnik jednom bio njegov đak i učitelj je riješen dovesti ga u školske klupe i pokušati mu, ponovno, objasniti što je to na ovome svijetu dobro, lijepo, dragocjeno.

Valjda će doći vremena u kojima će ti novi ljudi voljeti svoju zemlju i graditi je i čuvati u vremenima mira, zajedno, kako to kaže Aragorn na vrhu Minas Tiritha. I oni će čuvati svoju baštinu a ne Rusi, Talijani, Austrijanci...

Krug po krug i vratismo se na riječ.

Riječ čuva više podataka od muzejskih vitrina. U riječ stane misao, emocija, predanje, trenutak življenja naših starih. Zato smo sve što smo naučili pokazali na Dan materinskog jezika.

Progovorile su kraljice, banovi, kmetovi i vlastelinčići. Nakon povijesnog slova dali smo se u viteške igre, potragu za blagom , ( tražili smo u školi skrivene predmete: krunu, stećak, kraljičinu ogrlicu i Tvrtkove zlatnike).

Ispisivali smo riječi bosančicom i na kraju zaplesali i pogostili se na kraljevskom dvoru, kako to običaji nalažu.

Cijelu priču zabilježile su kamere RtvTk pa će emisija o dobrim Bošnjanima biti prikazana na Dan neovisnosti kao jedna od onih iz serije emisija Put kroz Liliput koje uređujem, vodim, osmišljavam, montiram...

Gledam fotografije nasmijane djece, čitam njihove komentare na kraju dana i radosna sam. Slatko umorna ali radosna.

Nada je probuđena!, rekao bi Gandalf a ja bih dodala, dobar posao je završen.

Moja djeca,( zovem tako svu djecu kojima nešto govorim), naučila su da neke stvari pripadaju svima nama i da ih trebamo dijeliti s ponosom.

Mač se smirio u kamenu i školski dnevnik otvoren je na novome mjestu.

Ostavili smo duboku šumu oko Kozograda da šapuće svoje drevne priče o kraljevstvu i ljudima koji nekad bješe.